Parfem, kokteli i dvije kune bakše.

nedjelja, 23.11.2014.

Zalupila sam vrata taksiju jer sam bila pomalo ljuta i razočarana što je srednjovjekovni brko uporno plazio buljavim očima po mom dekolteu u trenucima kada je mislio da ga ne gledam. Htjela sam mu pojasniti da bi mu bolje bilo da pripazi na cestu pošto je u skladu s tradicijom koja je nalagala da usprkos Vakulinoj prognozi od ponedjeljka i najavi kako će gusti snijeg zapasti u subotu - bila prekrivena s bar 5 centimetara tvrdog bijelog pokrivača jer je zimska služba ostala zatečena, ali sam se prisjetila da bi me vjerovatno ismijao tvrdnjom da mi žene ionako ne znamo što su centimetri pošto su nas oduvijek lagali o tome.

Bojala sam se i pomisliti kuda bi takav razgovor skrenuo u datom trenutku.

Nasmijala sam se potom sebi, glupača, jer sam kao naivno vjerovala (a nisam) da sam sise stavila na izvol'te a pritom očekivala da će mužjaci smjerno gledati u reklamu na kojoj se djed božičnjak smješka nudeći onaj otrov od Coca-Cole glumcima koji vrlo vjerovatno piju skupu vodu iz flašice jer je to in.

Zapravo, mislim da si većina toči doma vodu iz pipe u flašicu od Eviana koju su drpili iz nekog kontejnera i onda to nosaju po gradu i cuclaju da ne bi nedajbože dehidrirali tih 14 minuta koliko im treba do špice gdje će lizati jednu kavu čitavo prijepodne i s podsmjehom komentirati one kojima nije bitno dići kredit da bi kupili logo nekog ekscentrika prišiven na obleku čije dijelove su sašili negdje u Bangladešu za koricu kruha i tanki namaz maslaca dnevno.

Mogu misliti s kojim podsmjehom taj ekscentrik gleda na te sljedbenike kulta mode što kad plaćaju za taj komadić tkanine čitavo bogatstvo da bi doma jeli isto što i jadno dijete-rob iz neke od država u kojima se proizvodi roba slavnog kreatora. Ja se sasvim dobro osjećam i bez slavnog loga. Al' jebote sise su mi i dalje na izvol'te. Žena sam i nekih se stvari ne mogu odreći.

Uostalom, tko je ikad vidio da muškarci za šankom komentiraju zgodnu ženu sa „Gle malu, kak' se čini inteligentna, pametna, perspektivna i dražesna. Iz očiju joj se vidi da je pročitala sva djela Dostojevskog u tjedan i pol.“

A ja si baš danas želim muškarca. Nekog tko će se zagledati u moje sise i pitati me bezobrazno jesam li za neku erotiku. Mora biti snažan, drzak, lijep i mirisan. Mora imati stila. Mora me oboriti s nogu, ali ne toljagom. Mora imati ono nešto, a da to nije Veyron, mada se ne bih bunila.

Zapravo, možda i bi, jer bi me taj bogati i razmaženi ljepotan vrlo vjerovatno ujutro ignorirao, bez obzira kakav mu doživljaj pružila. Većinom su to Playeri koji skupljaju recke na zidu iza kreveta i potajno uslikavaju žrtve kada zaspu. Osjećaji im traju sve do prvog orgazma, a nakon toga sve više gledaju u stranu i izmišljaju razne obveze, smrti bliskih rođaka, pa čak i tvrde da su oženjeni, ne bi li se lakše riješili usputne jebačice.

Jebote, trebam muškarca kojeg ću ipak moći kontrolirati. Ali ne, ne, za to mogu imati i psa. Isusati pa koji kurac ja uopće 'oću? Stojim pred ulazom noćnog kluba, izgledam ko skupi eskort bez logotipa i mislim si KOJA SAM GLUPAČA.

Marina još nije došla, a ja sam bila žedna. Odlučila sam ući sama pa do šanka. Redari su me propustili na lijepe oči mada su one bile gore, ali hu kerz?

U klubu i nije bila prevelika gužva. Par žena je plesalo, bilo je dosta ljudi za stolovima, a ljubičasti šank je očito čekao samo mene. Konobar mi se nasmiješio preko kurca što bi značilo da ga mrzi raditi u petak navečer ili je gay. Nijedna opcija mi se nije svidjela pa sam mu hladno priopćila da mi složi Zombie.

-Manhattan, bi Vam bolje stajao – reče on i podigne lijevu obrvu, kao da mi je upravo priopćio da sam naučila nešto važno od njega.

-Tebi bi smrt bolje pristajala – rekla sam hladnije nego što sam namjeravala, ali djelovalo je. Za minutu i pol sam dobila jebeni Zombie. Ostavila sam mu 2 kune bakše. Nije ih pokupio sa šanka. Ponosan neki lik.

Sviđalo mi se što muzika u klubu nije bila preglasna. Čula sam sasvim jasno kada je netko pomaknuo stolicu iza mojih leđa i kao bonus mi puhnuo dim za vrat. Okrenula sam se i ugledala Gregory Pecka s malo ipak modernijom frizurom. Popušila bi mu odmah tu, pred svima da ga je izvadio. I još bi mu dala svoje dvije mjesečne plaće za to. I oženila ga, otela i vezala za radijator, onaj stari, gusnati, neslomljivi.

Imao je neko odijelo bez loga, tamnoplavo, s jedva vidljivim uzorkom, bijelu košulju bez kravate, a mirisao je na duhan i pogađam, Guy Laroche nešto. Odijelo mu je toliko dobro stajalo da me sve bilo strah kako mu stoji samo kravata, ona koju nema, bez odijela. Povukla bi ga za tu kravatu i vodila do prvog zida da me pritisne i... (nadam se da sam se u tom trenutku samo u mislima oblizala) da mi prstima nacrta neku krivulju od vrata, preko sisa, trbuha i strgne tangice. Onako bezobrazno, sa sjajem u očima koji otkriva pobjednika.

-Ja bih Vas morao nešto zamoliti – reče on bez da se predstavio. Gledao je direktno u moje prave oči i skoro sam se rasplakala od sreće što mi se uopće obratio. Željela sam izgledati normalno u tom trenu.

- Nemojte mi samo reći da je večeras privatna zabava i da moram napustiti klub – pokušala sam se (spretno?) našaliti. Možda bolje da sam bila tiha, jer ovako sam otklonila svaku sumju u to da sam glupa. Kravetina. Možda da se malo više isprsim pa da zaboravi na moj izljev.

-Ne, ništa takvo. Nisam ja vlasnik kluba, niti voditelj. Zamolio bih Vas da mi otkrijete koji parfem nosite?

Koji lik! Jebote, on mi se upucava bez pardona! Kralj! Biti će ovo divna večer! Moram poslati Marini poruku da ne dolazi, da sam slomila obje noge i kuk. Ne, ne mogu to, htjet će me doći posjetiti u bolnicu. A ako joj kažem istinu, doći će vidjeti lika prije nego ga otmem. Zašto se sad ne mogu sjetiti koji parfem imam? Zablokirala sam.

-Fidji! – sreća pa mi je došla asocijacija jer osjećala sam se kao vulkan pored ovog stvorenja kojeg bi zajahala. Jebote kozo, skuliraj se.

-Hvala lijepa. To me je samo zanimalo. Moram kupiti poklon, a nisam do maloprije znao da postoji nešto tako dobro. Nisam baš neki poznavatelj ženskih parfema. – nasmijao se, a ja sam upravo shvatila da se ruše sve moje kule od karata, tonu sve barke i trebao mi je još jedan Zombie jer jedini muškarac kojeg sam poželjela nakon Javiera Bardema mora kupiti parfem curi, ženi ili ljubavnici.

Di je sad ta Marina? Glupača uvijek kasni.

Okrenula sam se od njega skoro pa suznih očiju tražeći pogledom konobara koji mi je namignuo i otišao u prostoriju iza šanka. Nije skužio da sam popušila i bez seksa.

-Mogu li Vas počastiti nečime? – upitao je Gregory očito s osjećajem da mi mora uzvratiti nekako za informaciju od neprocjenjive važnosti koju sam mu netom prije pružila.

- Ne hvala – rekla sam, ne želeći se petljati s nekime tko je u bilo kojem obliku veze, makar izgledao kao sam Otac svih muževnih muškaraca u svemiru.

-Inzistiram. Pomogli ste mi puno, mada toga niste svjesni.

Okrenula sam mu se spremna na rat i zagledala se opet u te jebozovne oči.

-Kupujete parfem za ženu, a mene želite počastiti u noćnom klubu? - Bilo je vrijeme da ga odjebem i da se na njemu iskalim za sav bol prouzročen onom židovskom „Dabog da im'o pa ne im'o“, jer tako sam se osjećala. Kao da sam ga imala, pa izgubila, a sve u samo par trenutaka. Ovo je gore od slučajeva kad su nesretnici zagubili dobitne listiće lota. Nikakvim novcima ne možeš osvojiti ljubav i strast ovakvog primjerka koji je bar na nekoliko sekundi izgledao kao da me želi. Mislim da ću na bolovanje par godina, jer ovo je za mene preveliki gubitak. Nisam sklona dramatiziranju, ali moje sise jesu. Pošto sam njihova vlasnica, to je nekim čudom sada prešlo i na mene. Sjebana sam. Opako sam sjebana pošto krivnju svaljujem na sise. Sad mi je bilo žao što imam jebeni dekolte.

-Za ženu? Pardon, Vi ste nešto pogrešno shvatili. Kupujem parfem sestrični kojoj je sutra rođendan, a večeras me pozvala na piće, ali očito kasni, kao i uvijek. – nasmijao se pogledavši na Omegu, jebeni James Bond stil. Bilo mi je malo neugodno sada. Puno zapravo. Stvar je spasila Marina koju sam vidjela kao dolijeće do nas lakog koraka. Sad će sigurno navaliti na lika i otjerati ga od nas.

Marina je doslovno skočila na njega i zagrlila ga, a meni je tog trena postalo neugodno zbog nje.

-Marina, pusti čovjeka, nije mi to dečko! – pokušala sam joj objasniti.

-Hahaha, jesi koza, pa to je Mario, moj bratić! Nisam ti rekla da će doći večeras? Pa pričala sam ti da mi dolazi rođak iz Engleske, jebote!
-Ne?
-A joj, upsić, to sam rekla Dariji, tebi sam zaboravila. Da vas upoznam ak' se vi niste stigli. Mario, ovo je Andrea, moja best frendica koju nikad nisi stigao upoznati, niti vidjeti pošto nema fejs, a ne da se slikati. – izrecitirala je svojim vječnim pjevnim glasom Marina.

Pružio mi je ruku i nasmijao se, s nekom vrstom olakšanja koja se ocrtavala u njegovom pogledu. Još uvijek nisam bila ziher jel' Mario single ili nije, pošto mi ovca od moje najbolje frendice nikad nije rekla da ima bratića u Engleskoj, a kamoli da je supermodel, i to straight. Bar sam se u tom trenu nadala da je.

-Cure, jeste gladne ili pijemo? Mada, čini mi se da Andrea nije gladna – kimuno je glavom na moj drugi Zombie koji se odnekud stvorio nenajavljen, mada sam ga itekako željela. Uostalom, kao i Mario.

Popili smo dosta te večeri, ali nismo bili amortus. Marina je zabrijala s konobarom i pozdravila nas oko 2.30, jer je lik dao otkaz, pa su odlučili provesti noć negdje drugdje zajedno. Obećala nam je svečani rođendanski ručak sutra u 14h. Sumnjala sam da će za to biti sposobna.
Mario je pitao gdje ćemo dalje, pošto on ne poznaje grad.

-Idemo se kod mene izjebat' ko štuke – odgovorila sam mu u mislima, ali zapravo sam slegnula ramenima i rekla da mi ništa ne pada na pamet, što je i bila istina, jer, usprkos mom kvazi sexy izdanju, nemam volju često lumpovati pa samim time i ne znam gdje je dobro u petak navečer. Zamolio me da pozovem taksi pa ćemo pogledati jel' išta dobrog radi u gradu, nadajući se pomoći taksiste.

Onaj isti taksist brko od kojeg sam prije par sati 'pobjegla' nas je ničim izazvan počeo odgovarati od daljnjeg izlaska preporučivši nam da odemo u hotel, na što mu je Mario izrecitirao 'Arcotel', a meni je bilo drago što nije uzeo neki skuplji,jer bi se osjećala kao dama noći u svojoj obleki bez loga u predvorju recimo Esplanade.

Izašli smo ispred hotela. Nije mi bilo hladno, a bijela ulica mi je prizvala neka davna sjećanja, vratila me u djetinjstvo kada sam si u glavi vrtjela one crnobijele filmove i poželjela s odabranikom svoga srca hodati po ulici prekrivenoj snijegom, utopljena u njegovom zagrljaju. Moram se odlučiti hoću li biti romantična ili sexy večeras. Noćas.

-Hoćemo prošetati ?– iznenadio me Mario od kojeg sam u najmanju ruku očekivala da će me odnijeti do sobe, strgnuti s mene sve do zadnje krpice ili me silovati već na vratima. Iznenadio me zapravo jako ugodno, a to sam tek tada shvatila. Koliko god mi je bilo do dobre jebačine s najljepšim muškarcem ikada, zapravo sam u dubini duše trebala nekoga tko će me iznenaditi ponudom za šetnju. Čovjek uči dok je živ.

Uzeo mi je ruku i vodio me prema Glavnom, skrenuli smo na Zrinjevac i lagano koračali prema Trgu. Oči su mu upijale okolne zgrade, park, činilo mi se kao da uživa u svakom trenutku, pomalo stravična mi je bila misao da izgleda kao netko tko uživa u svemu onome što nije stigao za života, znajući da mu je danas posljednji dan i to želi iskoristiti do i iznad maksimuma.

U tom trenu sam se prepustila i steglo me je nešto u grlu. Shvatila sam da nikada nisam živjela tako, baš kao da mi je posljednji dan. Sjetila sam se one stare „Živi kao da ti je svaki dan posljednji, jer jednom ćeš biti u pravu“, te sam pustila suze da teku. Odlučila sam da me je baš briga ako sutra umrem. Sada mi je lijepo, najljepše.

Nije me ništa pitao. Pustio me je u svoj zagrljaj, a ja sam dugo sretna plakala.